Nesanica je zajebana stvar. Popracena visednevnom glavoboljom divno stimulira mozak. I kako ono kazu - kada ne mozes protiv, pridruzi se.

...jos jedna salica kave..u nemojoj crvenoj salici...

Imala sam tu srecu, ili nesrecu, da moji roditelji nisu imali  mogucnosti kupovati me novcem. Umjesto toga, kupovali su moju dobru volju plavim nebom, suncem, jezerima, livadama..tu i tamo kojom zivotinjom koja bi u sekundi postala centar svijeta.

...jos jedna cigareta zapaljena u polumraku nemoje sobe...

Kada bi bio jedan od onih cudnih dana, pospremila bih samu sebe u skriveni kutak nekog tamo dvorista i satima gledala vec nesto. Kamencice, najcesce. Uvjerena da ce se, ako dovoljno dugo gledam pretvoriti u ono sto zelim.

Vidi - srce!

I svijet bi na tren opet bio savrsen, obojan ruzicasto u sepia tonu. Naravno, toliko dugo dok ne bih trepnula, jer tada bi kamen opet postao kamen, i koliko god uvjerena da se srce nalazilo bas na tom mjestu, tamo ga vise ne bi bilo. S vremenom bih, eventualno, prestala razmisljati o izgubljenome i nastavila gledati dok se ne pojavi nesto drugo sto ce uciniti svijet ruzicastim. I naravno da bi se pojavilo. Uvijek se pojavi.

Gle, macak!

Fokusirana na dobivenu drugu sansu, bez treptanja i pomicanja pogleda makar i za milimetar, ruzicaste nijanse bi se ponovno pocele siriti iz mog kamencica prema svijetu. A ja bih se svojski trudila da ne trepnem. Jer sve lijepo moze nestati bas tada - kod sljedeceg treptaja.

...ja nisam kao ti - ja se bojim odrasti....